Propašću dvije banke u Republici Srpskoj - Bobar banke i Banke Srpske - nije uzdrman bankarski sektor u Bosni i Hercegovini. 

Riječ je o dvije male banke, sa skromnim kreditnim i depozitnim portfeljima, koje nisu mogle ozbiljnije poljuljati finansijsku stabilnost u BiH, niti povjerenje u bankarski sektor, a što je i vidljivo iz događaja koji su uslijedili. 

No, šta se može dogoditi u slučaju propasti neke velike banke u BiH, neke od onih pet koje kontrolišu oko 80 posto tržišta ili problema sa njihovim bankama-majkama? 

Iako takav scenario trenutno nije izgledan, budući da su najveće banke manje-više stabilne (ponešto zabrinjava italijanska banka-majka dvije UniCredit banke u BiH koja se suočava sa problemom osiguranja nivoa adekvatnosti kapitala) jasno je da bi eventualni krah neke od vodećih finansijskih insitucija donio puno veću gužvu, ali i glavobolje Agenciji za osiguranje depozita BiH nego u slučaju Banke Srpske i Bobar banke. 

Naučivši lekcije iz prethodne krize, Evropska unija se pobrinula da riješi problem banaka “prevelikih da propadnu” koje dožive krah, kako se nikada više ne bi dogodilo da teret njihovog spašavanja podnesu porezni obveznici. 

Na primjeru više evropskih banaka, koje su spašavale države novcem poreznih obveznika, ili na primjeru ciparskih banaka koje su spašavane depozitima krupnijih depozitara, mogli smo vidjeti kako su oni koji su “ni luk jeli ni luk mirisali" ispaštali zbog loših poslovnih praksi bankara. 

EU je u okviru drugog stupa bankarske unije (prvi je jedinstveni nadzor, a treći jedinstvena šema garantovanih depozita koja je u fazi uspostavljanja) oformila fond za spašavanje banaka. 
Banke i štedionice uplaćuju novac u fond na nacionalnom nivou, a cilj je da se za osam godina fond napuni sa jedan posto obuhvaćenih depozita u bankama zemalja članica, a što iznosi 55 milijardi eura. 
Na ovaj način osigurava se da buduće propasti velikih banaka finansiraju prvenstveno vlasnici i dioničari (tzv. bail in), a ne poreski obveznici i država kroz budžetske izdatke kako je bilo u vrijeme krize (bail-out). 

Bankarska unija nije nešto što se tiče samo eurozone i Evropske unije, nego nameće obaveze i trećim zemljama koje nisu članice evropske zajednice država. Iz jednostavnog razloga što neke od najvećih evropskih banaka posluju u velikom broju zemlja, od kojih i u onima izvan Evropske unije. 
U tom svjetlu treba posmatrati i inicijativu da se u BiH oformi fond za spašavanje banaka, koja je, prema medijskim napisima, pokrenuta pod okriljem Svjetske banke. 
Iako neki gunđaju zbog izvjesnog novog nameta, više je nego očigledno da je jedan ovakav fond potreban kako bi bankarski sektor dobio osigurače koji bi onemogućili u budućnosti bilo kakve katastrofične slike u BiH kakve smo iskusili, recimo, na početku finansijske krize kada su građani pohrlili u banke da dižu novac. 

No, iako bi evropski način rješavanja problema mogao biti inspirativan za BiH, jasno je da u slučaju formiranja bh. fonda za spašavanje banka ima nekoliko “škakljivih” pitanja oko kojih će se sigurno lomiti koplja. 
Bankarstvo je u BiH na entitetskom nivou, kao uostalom i bankarska supervizija, dok na državnom nivou imamo Agenciju za osiguranje depozita. 
Nezadovoljstvo zbog ove nesinhronizacije već samo imali u vidu gunđanja što se u slučaju isplate depozita očigledni propusti u nadzoru banaka u RS “pokrivaju” novcem iz Federacije BiH. 

U Sloveniji, kao uostalom i u drugim zemaljama EU fond za spašavanje banaka uspostavlja se u okviru centralne banke. 
U bh. slučaju nekako je bliže sidro za ovaj fond Agencija za osiguranje depozita BiH, kojoj bi uloga na neki način samo bila proširena. 
Ostaje pitanje kako će biti napunjen ovaj fond za koji je Svjetska banka navodno spremila kredit od 60 miliona dolara? 
U Evropi punioci fonda su same banke, saglasno njihovoj veličini i visini rizika. 
Sasvim sigurno da taj teret u BiH ako ne u cjelosti, a onda jednim dijelom trebaju podnijeti same banke, jer se to njih i tiče. 

Potporu uspostavljanju neke manje replike evropskog jedinstvenog mehanizma spašavanja banaka u BiH predstavlja i insistiranje MMF-a na jačoj koordinaciji bankarske supervizije pod okriljem Centralne banke. 
Jedno nadopunjuje drugo i predstavljaju ključne repere za buduću veću finansijsku stabilnost i sprečavanje neželjenih problema u bankarskom sektoru. 

Na kraju, ne manje važno, uz sve pomenuto, poželjno je i oslobađanje banaka od tereta tzv. loših kredita. 
To je jedan od najboljih načina da se aktive banaka očiste i tako za neko duže vrijeme umanje ili eliminišu teškoće. 

Fondovi koji se time bave, kako je prošle godine “vidivito” najavio Deloitte, već su došli u region, prije svega u Sloveniju i Hrvatsku, a da bi kupovali potraživanja bh. banaka potrebno je donijeti odgovarajuća rješenja u novom Zakonu o bankama koji je u fazi izrade. 
MMF je, kako je vidljivo iz izjava o pismu namjere, kao jedan od uslova upravo postavio poboljšanje zakonodavstva za banke. 

Za često hvaljeni najuređeniji sektor u BiH kroz instrument novog kreditnog aranžmana, izvjesno je, bit će iznuđen neophodni novi krug reformi, kako bi i BiH imala stabilnije i sigurnije banke i prilagodila se evropskim tokovima.

Borivoje Simić